Može li se stati na put nestajanju zaštićenih starih subotičkih kuća?

Dvije subotičke obitelj­ske kuće u stilu secesije, koje je projektirao arhi­tekt Ferenc Reichl, podignute 1899. godine, svega dvije godine nakon što je secesija prvi puta primijenjena u Europi na zgradi »Tasel«, arhitekta Viktora Horta u Bruxellesu, mogle bi biti uskoro srušene. Ovo je izjavio Geza Vass, direktor Me~uopćinskog zavoda za zaštitu spomenika, jer, kako je rekao, procijenjeno je da njiho­va arhitektonska vrijednost nije dovoljno velika da bi zbog njih vrijedilo zakočiti razvoj grada.

Izjava prvog čovjeka grada koji je plaćen, treba li reći - novcem Subotičana, da bi čuvao vrijed­nosti, ambijent i identitet secesij­ske Subotice, zabezeknula je jav­nost koja se još nije oporavila od rušenja kazališta u središtu grada, Hajzlerovog kupatila, te niza done­davno zaštićenih objekata žrtvo­vanih radi tržnih centara, novih ružnih četverokatnica, poslovnih prostora.

»Nigdje se u Europi ne provodi ovakva praksa kao kod nas, ovo što se radi je anarhija. Svjesno stvaramo uvjete kakvi su vlada­li u gradovima Europe krajem 19. stoljeća. Koncepcija zaštite se totalno promijenila posljednjih 20 godina, fantastične stvari se rade u svijetu, a mi smo stigli do toga da osim rušenja ne znamo ništa, nećemo se niti truditi, anemamo ni znanja«, kaže bivši glavni grad­ski arhitekt mr. Zsombor Szab6, te ističe kako je najprije u Srbiji zaštita gra~ene kulturne baštine zakonski neregulirano područje, jer premda država posebnim odlu­kama stavlja pod zaštitu pojedine objekte, grupe objekata ili središte grada, kao u slučaju Subotice, ona ne osigurava novac za njihovo održavanje. Naprotiv, ako vla­snik zaštićenog objekta želi raditi bilo kakvu intervenciju, Zavod za zaštitu spomenika će dobrano naplatiti svaku svoju suglasnost, savjet, projekt.

»Grad se može porušiti fizički bombardiranjem, ali grad se može rušiti i polako uklanjanjem urba­nog sjećanja. Subotica sve više, gradnjom bezvriednih četverokatnih zgrada s prizemljem i potkrov­ljem, koje svuda niču kao gljive poslije kiše, gubi svoj karakter i identitet. Bit ćemo slični Novom Sadu, da ne kažem Beogradu ili nekim drugim gradovima«, kaže Szab6.

Početkom 19. stoljeća Subotica i u europskim okvirima prednjači u primjeni suvremenih konstruk­cija i materijala u gra~evinarstvu. Primjerice, betonska konstrukcija krova srušenog kazališta izgra~e­na je 1904. godine, što je u to vrijeme bila najsuvremenija teh­nologija. Takve suvremene tehno­logije primijenjene su u izgrad­nji Gradske kuće, Sinagoge i kod mnogih drugih objekata, kroz čiju se arhitekturu ogleda gospodar­ska moć grada s početka 20. sto­ljeća. Subotica je u to vrijeme u Ugarskoj jedan od tri najveća grada, iza Budimpešte i Segedina. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojemu su mnogi europski gra­dovi i povUesni dijelovi gradova potpuno stradali u bombardiranju, vodila se velika stručna rasprava vrijedi li im vraćati prijašnji izgled ili treba ići tečevinama moderne arhitekture. Mnogi gradovi, poput Budima ili Varšave, odlučili su vratiti prvobitni izgled gradovima, zgrada po zgrada je rekonstruirana, prije svega fasade, dok je unutraš­njost opremana suvremenim sadr­žajima i materijalima.

ZASTARJELE IDEJE

»Subotica je imala sreću da je prošla bez većih bombardiranja i rušenja, ali smo je zato poslije Drugog svjetskog rata počeli rušiti mi, arhitekti i urbanisti, vo~eni već tada zastarjelim idejama arhitekta Le Corbusiera da je bezvrijed­no sve što je staro. Zapravo na toj liniji i sada govori Geza Vas s kada priča o arhitektonski (ne)vrijednim objektima. Za mene je jedan Reichlov projekt arhitekton­ski tisuću puta vredniji od onoga što se sada podiže po gradu, od tih stanova koji su očaj ni i nefunkcio­nalni, a ni likovno ne upotpunjuju grad. A da je moguće napraviti novo u susjedstvu starih objeka­ta, primjer je nekadašnja zgrada Standard konfekcije, koja je izraz moderne arhitekture i savršeno se uklapa u okolicu. Takva je zgra­da i Adama Vasa kod Sarićevog spomenika savršeno uklopljena s gradskom palačom gdje je sada »Ravel«, dakle moguće je, samo treba znati i htjeti.

Tu peterokatnicu, koja je uz Reichlovu kuću u Ulici Vase Stajića nikla prije nekoliko godi­na, ja bih dignu o u zrak, a kad­tad će se to i desiti. Primjerice, u Engleskoj u Birminghamu osmo­katnice i višekatnice se sada ruše jer nitko neće stanovati u njima. I kod nas će proći ovo vrijeme neke konjukture i za 20 godina nitko neće htjeti stanovati u tim bezveznim stanovima, i što ćemo onda s tim? Na Zapadu se čuvaju i rekonstruiraju čak i stare industrij­ske hale. U Americi je, primjerice, bivša tvornica konzervi pretvorena u fenomenalan centar shopinga i zabave. Što dobivamo time kada porušimo? Zašto se od te dvije zgrade ne naprave eksluzivne vile, netko možda želi stanovati u sredi­štu grada u vili pa nek uloži novac i kupi«, predlaže Szab6.

»Neki nesposobni urbanisti sada su zamislili kako će tamo otvoriti neku široku prometnicu, ali kuda će ta široka prometnica voditi? I nije to jedini problem. Zgrada kina Zvezda ranije je imala vlasnika i kako je onda moga biti prodana? Sadajuje novi vlasnik toliko izmi­jenio da je više ne vrijedi čuvati, ali tko mu je dopustio da je izmijeni? Zbog onog monstruma Gallerije dvije zaštićene zgrade su srušene i što smo dobili - jednu praznu ljušturu u kojoj se ne dešava ništa, prazne prodavaonice i uredi. Isto sad Tomislav Karadžić vrši pritisak jer hoće proširiti otvore na objektu pokraj hotela Gloria, a Geza Vass kaže da su ti otvori nepodobni i zastarjeli. Što fali tim lijepim vra­tima na jedinom objektu iz doba baroka koji sliči nečemu? Što i koga onda Zavod za zaštitu štiti i čije interese? Ako Geza Vas s u Zavodu ne može ništa ili ne smije, neka odstupi i pusti nekog drugog da radi«, ističe Szab6.

Na pitanje - je li moguće da ama baš nitko u Subotici ne može zaustaviti rušenja, Szab6 kaže:

»Asocijacije arhitekata i urba­nista ne funkcioniraju, jer svatko tko radi u urbanističkom zavodu uvjetovan je zaposlenjem, ako ne pristaje na ono što se od njega traži - leti s posla. Privatni projek­tanti tako~er moraju ići za poslom i zaradom, pa rade ono što im se kaže. S druge strane, gra~evinar­stvo je uvijek najbolji način da se ilegalno stečeni kapital ubaci u legalne tokove, a onda netko tko danas ima novca misli da može raditi što god hoće, što nije istina ili ne bi smjelo biti, ali takve stvari trebaju biti sustavno riješene. A onda treća karika je politika. Savez vojvo~anskih Ma~ara se ponašao bahato, Jozsef Kasza je zamislio da treba srušiti kazalište i nitko nije smio ni pisnuti jer je sve gazio, i ja sam smijenjen zbog toga što sam se usprotivio. Sada je opet sve u rukama Demokratske stranke, nji­hovi članovi su direktori u Zavodu za urbanizam i u Zavodu za zaštitu spomenika, na čelu Povjerenstva za planove je Nebojša Janjić iz DS-a, gradonačelnik je iz DS-a. I tko će sad unutar stranke reći ­ljudi, ovo što radimo ne valja?«

S. Mamužić

Preuzeto uz odobrenje urednika Hrvatske riječi